Iz Beograda s nadom

Samo demokratska i nacionalno-pragmatična Srbija, oslobođena (neo)titoističih okova, ima šansu da popravi svoju regionalnu i globalnu geopolitičku poziciju u već postojećem policentričnom svetu

Piše: Dragomir Anđelković

Jugoslovenski boljševici pod vođstvom J. B. Tita – pod velom jugoslovenskih iluzija i borbe protiv okupatora a za socijalnu pravdu, što je sve otupelo svest mnogih Srba – naneli su srpskom narodu kolosalnu štetu. Sistemsko a veštačko stvaranje instant nacija od specifičnih delova naše, naopako definisanje republičkih granica tako da srpske zemlje budu raskomadane, nametanje već osakaćenoj Srbiji autonomnih pokrajina (koje su postepeno dobile mnoge elemente državnosti). Na to se nadovezalo i dodatno zlo – doduše za razliku od prethodnih nedela, primenjeno i na druge „narode i narodnosti“ pocrvenele Jugoslavije – krvavi „proleterski“ teror nad neistomišljenicima.

KONSEKVENCE BEGA OD ZLA

Svako ko je nešto znao o predratnim i ratnim antisrpskim planovima Komunističke partije Jugoslavije i njenom totalitarno-ubilačkom pristupu društvenopolitičkim problemima, mogao je to da očekuje. Ipak, građani Beograda (ali i mnogih drugih naših, ubrzo ponovo okrvavljenih, varoši), uključujući i sveštenstvo – bez obzira na dominantnu nesklonost „crvenima“ – razdragano su dočekali partizanske i sovjetske snage koje su u oktobru 1944. godine, tokom nekoliko dana žestokih borbi, od Nemaca preuzele kontrolu nad srpskom prestonicom.

Srbi su očajnički želeli oslobođenje od nacističke okupacije, ma koliko mnogo njih (pogotovo u Srbiji) imalo strah od onoga što sledi u slučaju pobede jugoslovenskih boljševika. Nisu bili – istine radi – retki ni oni koji su upozoravali: „ne radujte se što propada poredak koji je bio opak za Srbe, jer i te kako je moguće da se iz lošeg uskoči u još gore“.

O tome svedoče NATO agresije na Srbiju (1999) i američka invazija na Irak (2003). Radilo se o napadima bez dozvole Ujedinjenih nacija, što znači o otvorenom kršenju onoga što se zove međunarodno pravo. Sve se tu vrtelo oko orijentalno-despotske formule: „kadija te tuži, kadija ti sudi“.

Bilo je dosta osnova za bojazan od toga šta će se sa mnogim građanima desiti individualno – zbog „nepodobnog“ socijalnog statusa ili političkih ubeđenja – ali i razloga za strepnju kolektivnog karaktera tj. povodom sudbine vitalnih srpskih interesa. Ipak, sve to, srećom, nije predstavljalo razlog za ogromnu većinu Srba da odustanu od protivljena Trećem Rajhu i naprasno, posle četiri godine borbe, uskliknu „živeo firer“.

Konačno, bilans crvene gube, kolikogod strašan, ispao je malo manji od nacističke kuge. Makar se nije odvijao otvoreni genocid nad Srbima, čiji simbol je Jasenovac.
Zlo je zlo, ali nije da ono ne može da se gradira. To treba da imamo u vidu kada nam NATO lobisti danas poručuju: „videćete vi koji se radujete što Pax Americana odumire, kako će Srbima biti u globalnoj areni, u kojoj više ne važe pravila koje je osiguravao Vašington“. Koješta! I ranije nije bilo nikakvih univerzalnih pravila. Jedino je volja evroatlantskih nasilnika – koji su posle pada Berlinskog zida pomislili da mogu da rade šta hoće – bila zavijena u ambalažu fejk sveobuhvatnih, prevarantski visokouzvišenih, vrednosti.

O tome svedoče NATO agresije na Srbiju (1999) i američka invazija na Irak (2003). Radilo se o napadima bez dozvole Ujedinjenih nacija, što znači o otvorenom kršenju onoga što se zove međunarodno pravo. Sve se tu vrtelo oko orijentalno-despotske formule: „kadija te tuži, kadija ti sudi“.

ŽAL ZA DŽELATOM?

Zbog urušavanja, kako ga je svojevremeno Buš Stariji nazvao, „novog svetskog poretka“ (evroatlantske provenijencije), taman ima smisla da kukamo koliko i zbog propasti Trećeg Rajha i njegove imperije. Naprotiv! Kada sužanj pobegne iz opakog kazamata, uz sav strah od onoga što ga čeka van njega, normalno je da se srećno smeje. Budimo i mi onda veseli dok posmatramo raskol i slabljenje evroatlantskih sila, koje nesporno stoje iza uništenja Srpske Krajine i proterivanja odatle stotine hiljada naših sunarodnika, bombardovanja Republike Srpske pa onda za koju godinu i Srbije i Crne Gore, te okupacije Kosova i Metohije.

Pritom, uz svu neizvesnost koju nose najnoviji geopolitički vetrovi, mnogo manje toga nesumnjivo nepovoljnog po Srbe, izranja na površinu ove 2026. nego što je to bio slučaj 1944. godine. Nikada se ne zna šta sve nosi novi dan, ali ono što se zna, deluje manje sumorno nego ono što smo već doživeli od Vašingtona, Londona, Berlina, Pariza, u prethodnih nekoliko decenija.

„Vi treba da znate da ste vodili rat protiv volje Amerike i da ste taj rat dobili. Ali, to je Pirova pobeda. Mi, za sada, nemamo dovoljnu interesa da se neposredno, na terenu, angažujemo radi menjanja ishoda ovog rata, ali, znajte, ne samo Vi i Vaša deca, već će i deca Vaše dece gadno ispaštati zbog toga što ste se suprotstavili našoj volji”. (M. Jevtić, „Na istoku zapada – razgovori sa Darkom Tanaskovićem“, Beograd, 2000, str. 191-2).

Nema sumnje – objektivnosti radi i to treba reči – da je deo krivice za to i na nama. Milošević i nemali deo našeg naroda pride (koji se u duhu Stokholmskog sindroma nakaradno zbližio sa komunističkim otmičarima), umesto da su prvi bili na liniji odricanja od taloga prošlosti, držali su se „petokrake“ i pošto se raspao Sovjetski Savez.
Ne znači da bi Zapad prema našim legitimnim nacionalnim aspiracijama pokazao mnogo više razumevanja i da tadašnje srpsko vođstvo nije bilo geopolitički i ideološki autistično, ali činjenica je da nije ni pokušalo da na vreme kupi kartu za voz spasa.

Međutim, to ne znači da smo krivi za ono zašta smo nabeđeni, od  razbijanja Jugoslavije do „genocida“ u Srebrenici. To što se nismo snašli nije dalo moralno pravo evroatlantskim silama da nas satanizuju i pokrenu „krstaški“ rat protiv nas, odnosno nastave sa razdiranjem srpskog nacionalnog tela nalik onome što su radili nacisti i sledbenici „najvećeg sina“ hrvatskog Zagorja.

To ne znači da na razborit način nema smisla da, koliko je to moguće i tamo gde za to imamo interes, održavamo funkcionalne odnose sa SAD, Nemačkom, Ujedinjenim Kraljevstvom i svim drugim državama koje su, suštinski, prema nama ne odnose prijateljski. Zlatnici ne smrde – kako reče rimski car Vespazijan – što ne znači da onaj sa kim se razmenjuju zbog svega drugog što je učinio, ne prestaje da bude oponent

Kakva sudbina je namenjena Srbima od strane NATO silnika u njihovom poretku koji sada srećom truli, najslikovitije svedoči jedna epizoda sa kraja 20. veka. Piter Galbrajt – manje daroviti sin širom sveta čuvenog ekonomiste Džona Galbrajta – poručio nam je 1993, u vreme kada smo u ratovima za jugoslovensko nasleđe mi pobeđivali, užasne stvari koje i danas opterećuju naše živote.
Kako je taj američki diplomata rekao jednom našem profesoru i diplomati u ime svojih šefova a svakako ne tek za sopstveni račun: „Vi treba da znate da ste vodili rat protiv volje Amerike i da ste taj rat dobili. Ali, to je Pirova pobeda.

Mi, za sada, nemamo dovoljnu interesa da se neposredno, na terenu, angažujemo radi menjanja ishoda ovog rata, ali, znajte, ne samo Vi i Vaša deca, već će i deca Vaše dece gadno ispaštati zbog toga što ste se suprotstavili našoj volji”. (M. Jevtić, „Na istoku zapada – razgovori sa Darkom Tanaskovićem“, Beograd, 2000, str. 191-2).

ŠANSE I IZAZOVI

Da li će Amerika, i posle raskola sa EU, nastaviti da ide takvom paklenom  balkanskom stranputicom, teško je reći, ali nisam baš optimista da će biti drugačije, pogotovo uzimajući u obzir njen friški „Zakon o nacionalnoj odbrani za fiskalnu 2026. godinu“, koji je na liniji podrške kosovskom separatizmu i više nego bilo koji američki „kanon“ pre Trampa a posle vašingtonskog priznanja lažne nezavisnosti Kosova. Vuk dlaku menja ali ne i ćud.

No, malo da sačekamo sa radikalnim potezima i, kako bi to naš narod rekao, da se neko vreme pravimo Bugari. Ne treba trčati pred rudu, već pragmatično čekati svojih pet minuta.

Međutim, ohrabrujuće je to što moć SAD polako kopni. I dalje je to pojedinačno najmoćnija sila sveta, ali bez obzira na svo agresivno busanje u prsa lažnog cara Donalda, ipak je njegova imperija primetno manje moćna nego, recimo, Klintonova pre 25-30 godina. Kina je, posmatrano kroz Bruto domaći proizvod izražen paritetom kupovne moći, već uveliko ekonomski pretekla SAD.

Bez obzira na vašingtonske pretnje, BRIKS činioci odlučno idu putem stvaranja paralelnog ekonomskog sistema sa globalnim pretenzijama, što će Amerikancima izbiti iz ruku suštinski važno preostalo sredstvo dominacije. Dolar nepovratno tone. Rusija je pokazala da je voljna da vojnopolitički izađe na crtu Vašingtonu i njegovim vazalima, ne isključujući spremnost da ako bude prinuđena, svoje interese brani nuklearnim argumentima koji su najveći u svetu.

Amerika je i dalje opasna zverka ali ne zaboravimo da sve teče i sve se menja, a smer u kome se to sada događa, za nju je nepovoljan. Na pitanje jednog zapadnog novinara krajem sedme decenije 20 veka o globalnom značaju Francuske revolucije (1789),  tadašnji šef kineske vlade Džou Enlaj, odgovorio je: „O tome je suviše rano suditi“. 

Samo malo više demokratskih mogućnosti da se glas naroda čuje, i biće zagarantovan produktivni (geo)politički kurs naše države. Istinska demokratija je druga strana dukata očuvanja nacionalnih interesa.

Ako je 200 godina tek minut u istorijskoj lenti, onda šta znače narednih 20-30 godina, recimo do 2050, tokom kojih će SAD definitvno postati senka onoga što su bile sredinom ili krajem 20. stoleća? Što se EU tiče, ta unija ako i opstane, nema kapacitet da izraste u respektabilni geopolitički faktor. Tamo gde su LGBT (anti)vrednosti iznad rodoljublja i posvećenosti deci, trava vojnopolitičke moći ne raste.

Otuda, klonimo se NATO i EU integrativnih priča. Ako na njihovim galijama nismo bili dok se tamo obilno jelo i pilo, suludo bi bilo da se uvlačimo u već trulo potpalublje, kako bismo ropski ispumpavali vodu i pomagali da se odloži potonuće flote koja nam je prethodno donela čemer i jad.

Za Srbiju je jedini normalni geopolitički pristup strateška saradnja sa Rusijom, Kinom i drugim BRIKS faktorima, kao i onim državama zapada koje imaju razumevanja za naše interese. To ne znači da na razborit način nema smisla da, koliko je to moguće i tamo gde za to imamo interes, održavamo funkcionalne odnose sa SAD, Nemačkom, Ujedinjenim Kraljevstvom i svim drugim državama koje su, suštinski, prema nama ne odnose prijateljski.

Srbi su svojevrsna ptica Feniks, sagore pa se ponovo rode, te kada deluje da je situacija skoro bezizlazna, nekako nađu način da iz košmara golgote stignu do pobede.

Zlatnici ne smrde – kako reče rimski car Vespazijan – što ne znači da onaj sa kim se razmenjuju zbog svega drugog što je učinio, ne prestaje da bude oponent. Kako je francuski pesnik Pjer Beranže lepo napisao početkom 19. veka za nacije koje su posle poraza Napoleona I okupirale njegovu zemlju – „naši prijatelji – neprijatelji“, tj. oni sa kojima se na neki način mora sarađivati ali to ne menja suštinu onoga šta predstavljaju.

SNAGA DOLAZI IZNUTRA

Za Srbiju je, ukratko, najbolji pristup i u novim okolnostima, geopolitičko balansiranje, ali iskreno a ne pozersko kao sada, tj. bez štetnog efekta koji proizlazi iz i dalje aktuelnih priča o nastranim EU integracijama i potrebe ucenjenog kriminalno-koruptivnog državnog vrha da plaća reket zapadnim moćnicima. Posle ćemo već videti, možda nam se isplati i da zaigramo mnogo otvorenije na one koji budu pokazali spremnost da podrže preispitivanje antisrpskih tekovina evroatlantske dominacije u našem regionu.

No, malo da sačekamo sa radikalnim potezima i, kako bi to naš narod rekao, da se neko vreme pravimo Bugari. Ne treba trčati pred rudu, već pragmatično čekati svojih pet minuta. Ali da bismo ih dočekali, prvo moramo da oslobodimo Srbiju od kvislinško-kartel SNS vlasti koja je sada vodi, a da ne dopustimo onima koji bi i posle Vučića nastavili sa njegovom veleizdajničkom politikom, da se dočepaju srpskog državnog kormila.

Ono što je do sada učino studentsko-građanski pokret, bez obzira na sve pokušaje evroatlantske pete kolone da ga uzurpira, uliva nadu da je to, pre ili kasnije, ipak moguće. Sva istraživanja pokazuju da ogromna većina Srba nije spremna da se odrekne Kosova i Metohije; da preferira Rusiju i druge činioce koji se bore protiv evroatlantskog poretka u urušavanju, a ne SAD ili bilo koju vodeću EU zemlju; da nepokolebljivo ne žele u NATO.

Samo malo više demokratskih mogućnosti da se glas naroda čuje, i biće zagarantovan produktivni (geo)politički kurs naše države. Istinska demokratija je druga strana dukata očuvanja nacionalnih interesa. Za to u paketu, većinska, nesumnjivo nacionalna Srbija, mora da se bori, i ako ne posustane, stvoriće unutrašnji osnov da u nekom trenutku iskoristimo spoljne mogućnosti koje će nam se otvoriti.

Srbi su svojevrsna ptica Feniks, sagore pa se ponovo rode, te kada deluje da je situacija skoro bezizlazna, nekako nađu način da iz košmara golgote stignu do pobede. Zato, iracionalno se ne plašimo što vreme udružene zločinačke dominacije evroatlantskih dušmana prolazi, ma koliko nas još čekalo opasnosti od delovanja naših sve manje homogenih regionalnih i globalnih nedobronamernika ponaosob (ili u užim savezima).

Bitno je da otetu Srbiju vratimo svom narodu, te konsolidujemo njene državne kapacitete i stavimo ih u funkciju srpskih (a ne eksternih ili vlastodržačkih) interesa, a onda ćemo već nekako izađi na kraj sa spoljnim opasnostima kakvegod da su!

Albatros News