
Zašto smo postali društvo stalne strepnje?
Zašto smo postali nacija koja ne pravi otklon? Kada spoljašnjost postane opasna: škole, stanice i deca bez zaštite.
- Zašto je stigma prema psihijatriji i dalje jaka u Srbiji
- Kad je telefon alat, a kada opasnost
- Kako izgleda kontejner – digitalni prostor za pražnjenje agresije
- Zašto ljudi pod pseudonimima postaju okrutniji nego u stvarnosti
- Mehanizam projekcije – kako mržnja iznutra postaje mržnja spolja
- Šta se desilo sa studentima: buđenje generacije koja je važila za „uspavanu”
- Nadstrešnica kao simbol i kolektivna trauma
- Zašto Srbija stalno pravi diskontinuitete i ruši ono dobro iz prošlosti
- Sreća kao nuspojava, ne cilj – zašto je važno prihvatiti nijanse
Sabina Jahović, specijalistkinja dečje psihijatrije i psihoanalitičarka, govori o generacijama koje odrastaju u potpunoj nesigurnosti – od porodice i škole do digitalnog sveta.
O tome kako nastaju poremećaji, zašto se deca formiraju preko ekrana, kako izgleda projekcija mržnje na mrežama, ko su ljudi pod pseudonimima, i zašto je čitavo društvo u „permanentnoj strepi”.
Govori i o studentima, nadstrešnici u Novom Sadu, kolektivnoj traumi i razlozima zbog kojih Srbija stalno ruši ono dobro što je nasledila.
Miran, dubok i veoma važan razgovor o ljudskoj psihi i društvu kojem ponestaje snage.
Ključne teme:
- Zašto je stigma prema psihijatriji i dalje jaka u Srbiji
- Kad je telefon alat, a kada opasnost
- Kako izgleda kontejner – digitalni prostor za pražnjenje agresije
- Zašto ljudi pod pseudonimima postaju okrutniji nego u stvarnosti
- Mehanizam projekcije – kako mržnja iznutra postaje mržnja spolja
- Šta se desilo sa studentima: buđenje generacije koja je važila za „uspavanu”
- Nadstrešnica kao simbol i kolektivna trauma
- Zašto Srbija stalno pravi diskontinuitete i ruši ono dobro iz prošlosti
- Sreća kao nuspojava, ne cilj – zašto je važno prihvatiti nijanse