Prva epizoda podkasta AZRA počinje između dve rečenice koje generacije stalno razmenjuju: „U moje vreme to nije bilo tako“ i „Vi stariji to ne razumete“. Ali razgovor vrlo brzo odlazi dalje od nostalgije.
Da li su osamdesete zaista bile bolje ili ih danas romantizujemo? Kako smo od vremena u kojem „reč ima snagu“ stigli do društvenih mreža na kojima se hejt pretvara u engagement i novac? Zašto je botoks među mladim ženama postao tema gotovo kao šminka? Da li su očevi danas zaista ravnopravni roditelji ili je mama i dalje „default“ roditelj? I zašto žene, uprkos priči o solidarnosti, često prve osuđuju druge žene?
Gošće prve epizode podkasta AZRA, ukupno 75. emisije na platformi Albatros News, su Irena Mišović, jedna od najpoznatijih jugoslovenskih manekenki osamdesetih, novinarka i urednica modnih časopisa, i Una Pijale, prevoditeljka i blogerka. Razgovor vode Dubravka Aleksić i Ljubica Mandić.
Irena Mišović odbija idealizovanje Titove Jugoslavije, ali govori o Beogradu osamdesetih, SKC-u, Akademiji, rokerima, pankerima i „šminkerima“, vremenu u kojem brend nije određivao stil i u kojem se na dogovor dolazilo bez mobilnog telefona.
Una Pijale objašnjava zašto njena generacija danas pati za vremenom druženja bez ekrana, ali i kako su društvene mreže promenile javni prostor. Irena kaže da je najveća iluzija mladih da mreže nisu mediji, dok Una govori o influenserima koji svesno izazivaju hejt jer veći engagement donosi veći doseg, klijente i novac.
Razgovor zatim dolazi do pritiska na izgled. Una kaže da je botoks postao toliko normalizovan da se o njemu govori gotovo kao o šminki. Irena uzvraća kritikama industrije estetskih intervencija i poručuje da mladost ne prestaje sa 40 ili 50 godina.
Otvara se i pitanje rada na mrežama. Irena tvrdi da današnji kreator jednog reela radi posao koji je nekada obavljalo više ljudi i da taj rad mora mnogo više da se naplaćuje. Una joj oponira oko procene koliko takav sadržaj zaista košta.
Jedno od najjasnijih neslaganja u studiju pojavljuje se kod roditeljstva. Da li su muškarci postali ravnopravniji očevi? Dubravka i Una tvrde da se promena vidi. Irena smatra da ona još nije suštinska. Una govori o tome da bez problema ostavlja troje male dece sa suprugom, dok se Irena vraća pitanju zaštite žena, razvoda, zakona koji postoje i prakse koja ih ne prati.
Od toga razgovor prelazi na majčinstvo, autoritet i vaspitanje, na rečenicu da otac „ne pomaže ženi“ nego je roditelj, ali i na pitanje koje ide mnogo dalje od podele kućnih poslova: da li slobodna žena mora baš sve sama? Irena brani različite uloge muškaraca i žena i ženstvenost kao vrednost, dok Ljubica to sažima rečenicom: „Mogu sama, ali neću da moram.“
U završnici dolaze ženska solidarnost i generacijske predrasude.
A onda se pogled okreće najmlađima. Možda nova generacija nije „propast sveta“. Možda upravo od nje treba učiti kako da se manje dokazujemo, manje živimo po tuđim merilima i ponovo pronađemo vrednost u onome što ne određuju ni algoritam, ni brend, ni tuđi pogled.
AZRA počinje tamo gde prestaje potreba da jedna generacija pobedi drugu.
Albatros News – Kad želiš da razumeš, a ne samo da čuješ.