Udio rokenrola u našim balkanskim životima je kudikamo veći nego u životima mnogih drugih, ili barem svi mi idealisti, mislimo tako. Zašto je to tako ili zašto mislimo da je tako? Šta je značilo i šta danas znači biti društveno angažiran muzičar? Kad je ta društvena angažiranost nastala u našim referentnim okvirima? Jesu li naši roditelji imali svoje buntovnike u svijetu muzike? Šta se desilo s društvenim angažmanom u muzici tokom i nakon ratova devedesetih? Šta je sa novim generacijama, onim koji ne pamte ni Slobu ni Aliju? Stav danas dolazi rasut, često ličan, jer je takvo i vrijeme, cajtgajst. Teško vrijeme za matore, prijatelju moj.
Piše: Faruk Borić
Ako pitate moju generaciju, nakon onog na engleskom jeziku, svjetski viceprvak u rokenrolu je onaj koji je nastao na tadašnjem, zajedničkom, srpsko-hrvatskom/hrvatsko-srpskom jeziku. Nije to stvar umijeća i virtuoznosti, nego načina i bliskosti prenošenja poruka. Normalno je da je čovjeku bliži njegov maternji, i zato se smijemo kada japanski pankeri sviraju Bregine obrade, iako tu, mora se priznati, ima duše istočnjačke. Mnogo toga je nama smiješno vazda bilo. I u tome se ogledao dio angažmana koji je provejavao kroz muziku. Satira zna da satire.
Udio rokenrola u našim balkanskim životima je kudikamo veći nego u životima mnogih drugih, ili barem svi mi idealisti, mislimo tako.
Zašto je to tako ili zašto mislimo da je tako? Vjerovatno zato što se u modernoj muzici jednog vremena pa ako hoćete i jedne države i njenih današnjih nasljednica, najbolje formirala svijest nekoliko generacija koje će komunicirati i sa svojim vršnjacima i sa društveno-političkim sistemom i na koncu ga ispratiti na počinak.
Nisu rijetke sociološke studije koje povezuju jugoslovenski rokenrol sa društvenim pojavama i općenito raspadom države. Ovo nije takva niti bilo kakva studija.
Znači, nije sve u tekstu, ima nešto i u stavu. Nekoj zauzetoj pozi – čak i fizičkoj, da svi vide da si dečko koji obećava, u kojoj ti društveni autoritet nije bitan, a kamoli, da kažem tautološki – autoritativan.
Ovaj tekst je lični i skromni doprinos jednog svjedoka čiji je estetski pogled na svijet dubinski formiran u rok poetici osamdesetih, u tekstovima i stihovima koje i danas, načete memorije, izbacujem iz glave poput nepriznata evanđelja nekakav fanatični vjernik iz kulta, i to, na nagovor prijatelja, sopstvenika ovog sajta, kojem iz hiljadu razloga ne mogu reći ne.
Nekako je polazno stajalište da je muzika našeg vremena, rokenrol na SH jeziku, utjecao ne samo na nas pojedince, nego i na društvo, opisujući ga sa kritičkog stajališta, ukazujući na devijantne pojave, ismijavajući lažne vrijednosti, a neko bi, mislim izuzetno hrabro, rekao i doprinio promjeni sistema kako se tepa raspadu bivše države.
Možda je najveća tajna rokenrola u bivšoj Jugoslaviji ta što je uspješno odoljevao kalupljenju koje bi na zadnje noge diglo cenzor-efendije.
(To da su neki autori i izvođači više šurovali sa pojedinačnim nacionalizmom a neki drugi bili bliže režimu, nije sporno, ali za publiku i estetiku pa i etiku koju je gajila, to nije bilo ni blizu od presudnog značaja).
Šta je značilo i šta danas znači biti društveno angažiran muzičar? Teško da se može iznijeti savršena definicija i vododjelnica na angažirane i one koji to nisu, iako intuitivno znamo da sa jedne strane obale stoji Bata Kovač, Parni valjak, Zdravko Čolić, Vlatko Stefanovski, Đorđe Marjanović, Crvena jabuka, a sa druge Štulić, Rambo Amadeus, Idoli, Zabranjeno pušenje, Buldožer, KUD Idijoti…
Znamo mi to maltene na biološkoj ravni, iako ima i siva zona u kojoj se teže prepoznaju ironija, bunt protiv sistema, neki društveno-politički angažman protkan porukama za mase.
Recimo, genijalni Bare je učestvovao u kampanji za promjene u Hrvatskoj, prvoj po Tuđmanovoj smrti, poručujući mladima da je „Vrijeme da se krene“, ali u njegovom cijelom opusu i u Majkama i sa Plaćenicima dominiraju druge teme, također potpuno imanentne rokenrolu poput ljubavi, porocima i, opet, ljubavi…
A opet, niko se ne bi usudio reći da je riječ o društveno angažiranom umjetniku koji se kroz svoje javne istupe nikad nije ustručavao reći šta misli i obrazložiti svoj stav. Znači, nije sve u tekstu, ima nešto i u stavu. Nekoj zauzetoj pozi – čak i fizičkoj, da svi vide da si dečko koji obećava, u kojoj ti društveni autoritet nije bitan, a kamoli, da kažem tautološki – autoritativan.
**
Kad je ta društvena angažiranost nastala u našim referentnim okvirima? Jesu li naši roditelji imali svoje buntovnike u svijetu muzike?
Ivo Robić i Cune Gojković, taj antipod Bati i Dvorniku, nisu najbolji primjer za to, ne zbog nekog izraženog ili hinjenog nacionalnog identiteta nasuprot onog jugoslovenskog ili socijalističkog, nego jer očigledno izlaze iz okvira rokenrola.
Đorđe Marjanović sa svojim šansonama, prepjevima Emili i Natali približava se rokenrolu (uostalom, kasnije je i pjevao Mi smo bili rokeri kad nije bilo lako), ali nema traga angažmana izvan onog ličnog, da pokupiš djevojku i odvedeš na plesnjak.
Očigledno je bilo potrebno da razočarenje dočeka sljedeću generaciju, onu stasalu kasnih šezdesetih, koja je eksplodirala u sedamdesetim, i onu moju, koja je isti proces na drugim osnovama ponovila deceniju poslije.
Indexi, taj zauvijek najbolji sarajevski bend, sa svojim Plimom, Baladom i brojnim drugim svevremenskim hitovima, također se ne uklapa u angažirani diskurs: čak ni kad Modru rijeku, jedan od prvih konceptualnih albuma na ovim prostorima, prispojimo sa skoro pa disidentskom sudbinom Maka Dizdara, čije su stihove uglazbili, jer o tome šira i rokerska javnost nije mnogo znala niti se za to zanimala.
Zapravo, otac sarajevske škole pop-rocka, Esad Arnautalić, koji je sarađivao i sa Čolom i sa Kemalom Montenom (a čiji brat Nuno Arnautalić je jedan od osnivača Indexa) tu školu je izgradio na mješavini šansone, festivalske pjesme i blage doze rokenrola, uz pamtljive melodije na stihove koji su odisali melahnolijom: Kud plovi ovaj brod…
Naši roditelji, generacija rođena u ratu ili poslije njega, govorim o ljudima rođenim četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog vijeka, još nisu imali taj dodir sa angažiranom muzikom, izvan onog što je bio poželjni društveni angažman, utemeljen u omladinskim radnim akcijama, i zvucima udarničke pjesme (Hej, haj, brigade!).
Prepoznali su to Nadrealisti u onom trećem, predratnom serijalu, pa su se šprdali sa pojavom nekih novih, privatnih radnih akcija („kod Hape, pripadnika stare piljarske porodice koja je u Sarajevu od sedamdesetih“), gdje okupljeni oko logorske vatre interpretiraju himnu onog vremena: Računajte na nas.
Čini se da su, ako izuzmemo Štulića koji je otvoreno veličao antikomunističke demonstracije u Poljskoj (Papa Vojtila i ja, Gdanjsk osamdesete, kad je jesen rekla ne), da rokenrol u Jugi nije bio prvoloptaški političan.
Očigledno je bilo potrebno da razočarenje dočeka sljedeću generaciju, onu stasalu kasnih šezdesetih, koja je eksplodirala u sedamdesetim, i onu moju, koja je isti proces na drugim osnovama ponovila deceniju poslije. Naši roditelji su posjedovali prve televizore, crno-bijele, a potom i u boji, sa jednim televizijskim kanalom ili tek njih nekoliko (kanala, ne televizora).
Šta se na njima gledalo, izlazi izvan moje inače bujne mašte, ali su mi živa sjećanja šta sam gledao ja.
A najranija sjećanja su povezana sa spotovima sa albuma Mrtva priroda, vjerovatno najboljeg albuma koje je Riblja čorba ikada izbacila. Imao sam tu sreću da su moji, od miliona pripadnika radničke klase ničim drugačiji – ni po primanjima ni po društvenim navikama, od malena me hranili muzičkim kasetama. U mojoj muzičkoj kolekciji bilo je mjesta za sve, neselektivno su se miješale kasete na kojima je pisalo Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje ali i Novi fosili, Bolero, Merlin, Henda, Vajta, Poslednja igra leptira, pa i Rokeri s Moravu…
Neke kasete sam kupovao sam, neke oni, i uopšte ne znam da li je postojao neki, makar i podsvjesni kriterij, ali pouzdano znam da je hram bio na prvom spratu rubne kuće Beograđanka – ne one sa albuma Paket aranžman, nesumnjivo jednog od temeljnih albuma u cjelokupnoj historiji jugoslovenskog roka, nego njene male ispostave u Bihaću, iako je meni tih godina bila najveća na svijetu.
U porodičnom golfu kecu radiokasetofon je bio moj medij, i uvijek uključen, bez obzira na razdaljinu puta. U to doba, na televiziji su išli spotovi u emisiji Hit meseca, koja je oblikovala muzički pogled na svijet.
Tad nisam najbolje razumio značenje pjesme a glagol „krećati“ nikad ni u kojem kontekstu osim u ovim stihovima nisam čuo, ali bilo je nešto magično u svemu tome, u stavu, u pojavi, u antijunacima koji su se pojavljivali na svim albumima grupe, a naročito tim prijeratnim vizualnim elementima, dok je bend funkcionirao „u punom sazivu“.
U dječijim emisijama zaboravljenih naziva mogli su se čuti vrisci svevremenskog hita Niko kao ja Šarla akrobate, ali i slatkaste melodije hitova zaboravljenih bendova poput Maratonaca, čije stihove pamte valjda samo oni izopćeni od stvarnosti: E, nema ništa više, sad si sve pokvarila… Ti se uopšte ne znaš igrati u dvoje.
Opće je prihvaćeno stajalište da je Buldožer taj koji je probio led, sa svojim posebnim, izmještenim pankerskim smislom za tumačenje stvarnosti i njeno apsolutno ironiziranje.
Kasnije će taj bend zauzeti u mom svijetu važno mjesto, naročito prvijenac, Pljuni istini u oči, ali nije na mene uticao u formativnom smislu kao neki drugi albumi, kao, recimo, prvi album Zabranjenog pušenja Das ist Walter.
I danas, kad se često ne mogu prisjetiti šta sam jučer jeo, sjećam se „spota“ u kojem pjevač u bijeloj potkošulji skače po bini i udara balone dok pjeva stihove koji su izmamljivali bučan smijeh mojih roditelja: Tužna je moja sudbina/ Ženu mi krećo Hakija/ Krećo Hakija presudila mu čakija/ Ne razumiješ ti to, druže sudija.
Tad nisam najbolje razumio značenje pjesme a glagol „krećati“ nikad ni u kojem kontekstu osim u ovim stihovima nisam čuo, ali bilo je nešto magično u svemu tome, u stavu, u pojavi, u antijunacima koji su se pojavljivali na svim albumima grupe, a naročito tim prijeratnim vizualnim elementima, dok je bend funkcionirao „u punom sazivu“.
Tako je, u moj život ušao Nju primitivs, sarajevski odgovor na zagrebački i beogradski Novi talas, I ušao prije njih, i to u predadolescenskom dobu.
Kad danas slušam generaciju svoje kćerke ćutim da često ne baratamo istim komunikacijskim kodovima. Rječju, ne razumijemo se.
Tek poslije, sa prvim ljubavima i prvim džointima zapljusnuo je Novi talas, u svom najširem smislu u kojem, osim suštinski novotalasnih bendova kao što su Idoli, Električni orgazam, Film, neprikosnoveni Šarlo i rani Haustor, mjesta ima i za nonkonformističkog barda koji izbjegava svaku fioku, Štulića, a zatim i ono što je dolazilo u sljedećem talasu, sa velikom Ekaterinom velikom i njihovim heroinsko zavodljivim veltšmercom, Partibrejkersima sa pankoidnim parolaškim refrenima, KUD Idijotima, zbog kojih mi Pula i danas ima neodoljivi šmek pankerskog bunta…
O tome nešto kasnije, zadržimo se na domaćem terenu, između Grbavice i Koševa.
Šta je to što je kod Nju primitivsa bilo privlačno da je zadobilo pažnju šireg auditorijuma, ali i priznanje kritike? Mislim, i vrlo vjerovatno da nisam prvi koji to govori, da je u pitanju mogućnost identifikacije sa likovima koje si mogao sresti u neposrednom okruženju, u mahali, kafani, školi, na fakultetskim hodnicima i društvenim marginama.
Vjerujem da ne postoji partijski cenzor koji je mogao razumijeti o čemu pjeva Milan Mladenović kada pjeva o radosnom danu u kojem crnci pjevaju aleluja, a ona je voljela njegov veltšmerc.
To je potpunosti u skladu sa onom maksimom da treba pisati o stvarima i pojavama koje te okružuju. Taksista Šeki koji vozi noćne smjene, Murga policajac (da ne kažem: drot) koji u radu primjenjuje pretjerano nasilje, zaljubljeni bezimeni mahalac koji potegne nož na jarana zbog nje, Ibro dirka, umjetnik a ne šupak sa estrade… sve su to likovi koji su bili životni, nekad manje a nekad i više zasnovani na stvarnim događajima.
I imali su snažnu antijunačku crtu u karakteru.
Avdiji, koji ima srce kao lopata mogli smo se diviti, ali i sažaljevati ga, jer ga je život potrošio a ideali su se izgubili, pa se mora dozirati sa nekoliko čašica ljute rakije kako bi preživio pojavljivanje pred razredom.
Društveno angažirani Novi primitivizam nije ograničen samo na Pušenje.
Treći album Elvisa Dž. Kurtovića i njegovih meteora vrišti od tema čija se aktualnost u mnogim aspektima nije izgubila. Album nosi naziv Čudesni svijet privatluka, nastao je u vrijeme vjere i nade da će reforme i razum pobijediti, a bio je pun anti-junaka vremena, od kojih je možda najamblematičniji bogati privatnik kojeg cura ostavlja zbog šugavog pjesnika, pa on traži nazad ljubav, prsten i skupocjenu bundu.
Ako su skorojevići u tom vremenu bili predmet podsmijeha, što prepoznaju tekstopisci EDžK-a, u današnjem su mejnstrim, oni koji određuju trendove.
Također, na albumu se nalaze i pjesme o nasilju u porodici u pjesmi Kažu da te čoek tuče, ali i ona o zločinu koji nastaje kao odgovor na zulum alkoholizma, gdje se spaja gitarski zvuk južnjačkog bluza sa stihovima koji su u potpunosti lokalno utemeljeni (Njene divne oči venu u Foči), i opet, sa univerzalnom, planetarno razumljivom porukom.
Može li se biti društveno angažiraniji od toga? Zar to nije iskrenije i istinitije od zvižduka Klausa Mainea koji najavljuje Vjetar promjena u raspadajućem Sovjetskom savezu?
**
Koliko je muzika tog vremena bila društveno angažirana, ili politična? Čini se da je rokenrol je u Jugoslaviji, krajem sedamdesetih, naučio govoriti „između redova“.
Možda je najveća tajna rokenrola u bivšoj Jugoslaviji ta što je uspješno odoljevao kalupljenju koje bi na zadnje noge diglo cenzor-efendije.
Da, poznati su slučajevi mijenjanja stihova Bregoviću i Đorđeviću, kao i nategnutih skandala poput onog „Crk’o Maršal“, o kojem je Sejo Sexon sve u detalje ispričao Bori Kontiću, tom krštenom kumu Top liste nadrealista, u knjizi Pamtim to kao da je bilo danas.
Vjerovatno je bilo teže nego što izgleda iz današnjeg ugla i sa ove vremenske distance, ali se cenzura, čini mi se, uglavnom vješto zaobilazila metaforama, alegorijama i drugim stilskim figurama (Kamo dalje, rođače).
Vjerovatno je štos u generacijskim kodovima, nerazumljivim ili jako teško razumljivim autsajderima na vlasti (oksimoron koji opisuje jedno vrijeme). Kad danas slušam generaciju svoje kćerke ćutim da često ne baratamo istim komunikacijskim kodovima. Rječju, ne razumijemo se.
Vjerujem da ne postoji partijski cenzor koji je mogao razumijeti o čemu pjeva Milan Mladenović kada pjeva o radosnom danu u kojem crnci pjevaju aleluja, a ona je voljela njegov veltšmerc.
Taj generacijski superurbani, hermetičnih stihova jedne generacije estetizirani vajb praćen u tehničkom smislu vrhunskom muzikom pratio je EKV sve do albuma Dum-dum, kada je vrag već odnio šalu, pa se moralo progovoriti jasnijim, angažiranim jezikom.
(Tek godinama kasnije, pogledao sam spot za otvornu pjesmu sa tog albuma, u kojem ranjenici, umotani u zavoje i gipseve, plešu sumanuto kolo. Kao da me je neko opalio u pleksus. O metafori ovog ranjenog kola i omenu koji je sadržao mogla bi se napisati cijela knjiga!).
Čini se da su, ako izuzmemo Štulića koji je otvoreno veličao antikomunističke demonstracije u Poljskoj (Papa Vojtila i ja, Gdanjsk osamdesete, kad je jesen rekla ne), da rokenrol u Jugi nije bio prvoloptaški političan.
Snaga društvenog utjecaja zrcalila se u tome što je generacija sa svojim idolima na sceni dijelila kulturalno polje, sa pjesničkim slikama, sumbilminalnim porukama, britkim humorom i lokalnim slengom, u kojem nije bilo potrebno da pozivaš na bunt (Da nosiš šljivu ispod lijevog oka i vičeš parole što strašno zvuče) i društveni angažman otvorenim jezikom.
Kada smo sredinom devedesetih mi iz naših ratnih rupa izašli na svjetlo, zateklo nas je blještavilo densa, tačnije cro-dancea, sa E.T, i Vannom, te Sennom M, umjetnikom ranije poznat kao Senad od Bosne.
Zato je novi val bio više od muzičkog pravca, a ipak manje od koherentne ideologije, odnosno ideološke strukture koja je ustala protiv društva a za neki ideal slobode.
Urbane generacije koja su stasale u Jugoslaviji osamdesetim, nisu imale politički cilj, ali su kroz kulturu između sebe pokazivale da nešto nije uredu.
Istovremeno, u dekadentnim osamdesetim osjećala se gradska tjeskoba (Ubija me dosada zagrebačkih ulica, pjevala je najbeogradskija zagrebačka grupa, ITD Band), bijeg u larpurlartizam kakav se mogao naći na disko podijumima, ali i ubrzani ritam kasnog socijalizma (Teško vrijeme za matore, prijatelju moj).
Onda se dešava prekid filma. Traka puca, projektor se pregrijava, a publika izlazi iz kina i više se nikad ne vraća u istu salu.
Šta se desilo s društvenim angažmanom u muzici tokom i nakon ratova devedesetih?
Kada smo sredinom devedesetih mi iz naših ratnih rupa izašli na svjetlo, zateklo nas je blještavilo densa, tačnije cro-dancea, sa E.T, i Vannom, te Sennom M, umjetnikom ranije poznat kao Senad od Bosne.
Tek je dvanaest sati bio je tup-cup ritam koji je dolazio iz nekog novog, blještavog svijeta, ružičastih boja i sladunjavih aluzija.
Sudeći po tome da mladost i dalje izlazi na ulice, i pokreću ih stihovi poput Ovo je zemlja za nas, odgovor je jasan. Ali, nema više jedinstvene pozornice, nema Duce i Hita meseca da kanonizira urbano, angažirano, avangardno. Sve danas stane u jedan story.
U intervjuu besmrtnom Feralu tu scenu je preživjeli nadrealist Zenit Zena Đozić opisao kao da tu vladaju Sandi, Mandi i Tjusdi. S druge strane (duge), beogradski asfalt je bio malo dalji, zidovi su bili čvršći. Nele je snimio Ja nisam odavle, ali je mejsntrim bio Dr. Iggy i Oči boje tuge, Bunda od Tap 011. Turbo folk kultura je, ispostavit će se, tek uzimala maha.
U Sarajevu su se pojavile inačice takvih dance bendova, a najpoznatiji je bio 7up. Trebalo je nekoliko godina da se ljudi isplešu. Štulić je iz dobrovoljnog izgnanstva objavio albume Sevdah za Paulu Horvat i Blase, koji vole samo najzagriženiji poklonici lika i djela.
Često se pitam šta bi se desilo sa Morisonom i Kobejnom da su doživjeli starost. Da li bi svirajući gaže na terasama hotela u Neumu uništili svoju reputaciju.
Šta se, dakle, desilo sa društvenim angažmanom?
Nije nestao. Promijenio je agregatno stanje. Iz čvrstog, kolektivnog, postao je plinovit i raspršen. Rok više nije bio jedini medij generacijskog glasa, a pogotovo nije dominantan. Hip-hop je polako preuzimao ulogu kroničara ulice, a samim tim i kritičara društva.
Možda je najglasniji bio Edin Osmić, Edo Maajka, koji je govorio i pjevao drugačije, bez stilskih figura koje je trebalo objašnjavati ikome. To je krik generacije koja psuje. To je generacija koja se još živo sjećala rata. Možda je taj krik najsnažnije sažeo Damir Avdić u pjesmi Bratstvo i jedinstvo:
Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva flora
U masovnim grobnicama i koncentracionim logorima
Na kojem od ta dva flora želiš da ti sviram
Pičko jedna nostalgična
Šta je sa novim generacijama, onim koji ne pamte ni Slobu ni Aliju?
Teško je procijeniti, a još teže govoriti u njihovo ime.
Čini se da slušaju sve, ali i da ne čuju ništa, barem ne ono što im mi stariji govorimo, ili naši idoli. Jesu li njihovi heroji Jala Brat i Senidah na isti način kako su nama bili Rundek i Predin, ili se sve vrti oko algoritma i onoga što ti on preporuči.
Nove generacije ne dijele zajedničku državu, ali ih veže YouTube i Spotify, možda više nego zajednički jezik.
Ja ih uglavnom ne mogu slušati. Nervira me onaj autotjun što zavija, ljubomoran sam na materijalni uspjeh zasnovan na tekstovima koji veličaju isprazan život.
Da li to znači da danas baš nema potrebe za angažmanom kroz umjetnost, odnosno muziku?
Sudeći po tome da mladost i dalje izlazi na ulice, i pokreću ih stihovi poput Ovo je zemlja za nas, odgovor je jasan. Ali, nema više jedinstvene pozornice, nema Duce i Hita meseca da kanonizira urbano, angažirano, avangardno. Sve danas stane u jedan story.
Digitala revolucija je demokraciju pretvorila u kakofoniju, a nama otupila čula.
Ko zna, možda naša generacija zapravo nikad nije ni slušala tekstove onako kako volimo da mislimo, sa razumijevanjem, u skrivenom kodu koji ne mogu provaliti naši roditelji.
Možda smo najviše slušali sebe u njima. Jugoslovenski novi val bio je ogledalo generacije koja je sebi bila centar svijeta.
Današnje generacije uključene su u globalnu mrežu a i mi sa njima, pa ponekad zaboravljamo kako je to bilo prije.
Društveni angažman nije nestao. Samo više ne dolazi sa omotom ploče i jasnim stavom na fotografiji, uzdignute šake i vijoreće zastave.
Stav danas dolazi rasut, često ličan, jer je takvo i vrijeme, cajtgajst.
Teško vrijeme za matore, prijatelju moj.
Bonus: Dvadeset ex-Yu grupa po ličnom izboru angažirane muzike
1. Azra.
Ima nešto mesijansko kod Štulića, složit će se svi njegovi brojni poklonici, a taj utisak pojačava i to što je otišao da se nikad ne vrati. U svojim najboljim danima, na Filigranskim pločnicima, Sunčanoj strani ulice, Krivom srastanju, i kultnom, živom trostrukom albumu Ravno do dna, zacrtao je prvo mjesto na mnogim muzičkim i inim listama. Nedeljni komentar, Kurvini sinovi, Kad fazani lete… Neprevaziđeni trubadur Jugoslavije.
2. Ekaterina Velika
Dum-dum sa svojim predaskazanjem ratnih strahota je jedan uglazbljeni antiratni roman, a ratni Neko nas posmatra mješavina je krik humanizma u vremenu ludila. Iako su na prethodnim albumima bili više okrenuti ka urbanim i više hermetičnim temama, ni tu nije manjkalo društvene kritike (Novac u rukama, Ja znam, Ljudi iz gradova). Prerana smrt cijelog benda simbolika je smrti i jedne cijele generacije, mlade, lijepe i pametne.
3. Partibjrejkers
Ono gdje je Milan bio molski suptilan, Cane je bio durski jasan. Nije ni čudo što su obojica bili pokretači antiratnog krika: Mir je najlepša devojka koju ne može imati svako. Njihovo ime, njihov je program: Cane i ekipa su oni dečki koji vam upadnu na rođendansku zabavu u crnim potkošuljama i kožnim čizmama i naprave haos uz poruku da ste svi hipnotisana gomila. Sirovo, ali sa porukom. Na koncu, Molitva i Hoću da znam, spada u najhrišćanskiji utemeljen angažman kod Srba i njihovih komšija
4. i 5 Zabranjeno pušenje/Elvis J. Kurtović
Ove dvije grupe stavljamo zajedno, kao dvije škole pod jednim krovom. Neodvojiv je narativ jednih od drugih, iste frizure, pogledi i kljunovi novoprimitivne ideologije. To su Dan republike o kojem pjeva pijani Dragan kojem ne radi grijanje, i EJK raping i u njemu neimenovani zlatni donator koji po Jahorini viski pije i dobar je sa načelnikom opštine. EJK kao bend nije preživio raspad države, tačnije, tranzicija je donijela njegove junake na vlast, dok se pušenje raspalo, pa zatim, alhemijom Seje Sexona sastalo, i kvalitetno živi u novoj realnosti: Počasna salva donosi jednu od najubitačnijih refleksija tranzicijskog društva i njegovih ranjenih gubitnika.
6. i 7. Darko Rundek/Haustor
Kod Rundeka i Haustora angažman nikad nije bio na prvu loptu, više kao voda koja polako prodire kroz beton. Sejmeni, Uzalud pitaš, Šejn – sve su to male studije identiteta, grada i čovjeka kojem je njegova koža preuska. Rudek nije pjevao o antijunacima, čini se da je sam bio svoj antijunak. On je možda najviše “svjetski”, ali i najjugoslavenskiji autor: njegova kritika nije buka, nego atmosfera. Ako je Štulić bio prorok, Rundek je bio antropolog raspada.
8.i 9. Pankrti/Let 3
Od prvog slovenskog punka do riječkog teatra apsurda – ista linija otpora, samo drugačiji kostimi. Pankrti su bili direktni, gotovo didaktični: nema tu metafore, samo šamar: Ljubljana je bulana (bolesna).
Let 3, s druge strane, rade isto, ali kroz grotesku – goli, obojeni, vulgarni, da bi rekli ono što pristojni ne smiju. Jedni su urlali protiv sistema, drugi mu se smiju u lice dok ga razgolićuju, a i sebe u njemu. Otud veza.
10. Rambo Amadeus
Antonije Pušić je institucija za sebe: profesor tranzicije, doktor ironije. Njegov angažman je najopasniji jer je smiješan – a kad se smiješ, već si razoružan. Čobane vrati se, ili Sto mu gromova, da ne govorimo o fabuli početaka tranzicije u pjesmi Balkan Boy. Doktor je Rambo Amadeus, ali iz političke ekonomije, a obraća se i piše o onima koji ne čitaju udžbenike, i pri tom ne viče na njih, nego ih secira.
11. Kulture Shock/Dubioza kolektiv
Oba su postratna sarajevska. S tim što je jedan dijaspora koji se stalno vraća korijenima, a drugi domaći teren koji stalno odlazi na evropske turneje. Matrica je negdje ista: galama kao politička poruka. Kultur Shock je bijes emigranta koji vidi i ovdje i tamo, i ne pristaje ni na jednu laž (Tamni vilajet, God is Busy, May I help you), uz vječnu ljubav prema rodnom gradu i običnim ljudima (znat će Sarajlije ko je Šuhra, legenda iz stihova pjesme). Dubioza je lokalni centralni dnevnik sa svim vijestima: korupcija, odlazak mladih, kriza identiteta, apsurd države. Ako su nekad bendovi bili glas generacije, Dubioza je glas frustracije koja ne prolazi.
13. Riblja čorba
Teško je zaobići Boru, koliko god njegova karijera kontradiktorna. Ipak, on ju je najvećim dijelom izgradio na osnovu nesporazuma sa okolinom, pa i sukoba sa okoštalim sistemom koji je u vremenu kad je Đorđević bio najjači već pokazivao znake opasnog teturanja. Možda je u tome i problem i paradoks: Bora je tukao slabijeg od sebe. Ipak, ne može se osporiti talenat i pronicljivost. Pogledaj dom svoj, anđele, bez obzira na sva čitanja i učitavanja, starozavjetno je angažirana poruka koja je nadživjela i svog biološkog oca.
14. Hladno pivo
Hladno pivo je možda najdosljedniji postjugoslavenski (ili, što bi sami rekli: Na ovim prostorima) socijalni komentator, Nema tu velikih poza – samo mali ljudi, mali stanovi, male plate i veliki problemi. Zimmer frei, Politika, Ezoterija… Mile Kekin koristi ironiju kao odbrambeni mehanizam protiv stvarnosti koja stalno pobjeđuje. I on je, kao i njegov zagrebački sugrađanin, Rundek, antijunak, s tim što je Mile u vrsti za fizičko najmanji u razredu, dok je Darko donio ispričnicu.
15. Edo Maajka
Još malo Zagreba, ali sa bosanskim karakteristikama. Edo Osmić je donio rat i tranziciju direktno u mikrofon, bez filtera. Naročito prvi album, Slušaj mater, je amblematski: Znaš me, Minimalan rizik, Mahir i Alma, Mater vam jebem: to nije samo rap, to je dokument, haški i naški. Kod njega nema distance: on je unutra, u priči, i zato boli više. Edo opisuje naše generacije. psihoanomalije. Ako je novi val bio metafora jedno vremena, Edo je izvještaj sa lica mjesta. Brat i kolega novinar.
16. i 17. Buldožer/Laibach
Slovenci su možda najranije shvatili da se sistem ne ruši samo vikom, nego i ogledalom. Buldožer su bili pioniri maleni društvenog angažmana. Slovenska i jugoslovenska linija subverzije počinje sa njima. Oni su bili inteligentni, sarkastični, gotovo kabaretski udar na sistem koji još nije znao da će pasti. Buldožer je pisao eseje i intervenirao u stvarnost svojom burleskom. A onda dolazi Laibach: bez osmijeha, bez objašnjenja, samo totalna dekonstrukcija, poigravanje sa simbolima, svim i svuda. Totalitarna estetika dovedena do apsurda. Dvije strane iste medalje: ironija i hladna disciplina kao politički čin.
18. i 19 Električni orgazam i Idoli
Još jedan beogradski dabl. Gile, rani panker, kritičar zlatne mladeži i krokodila među rajom, malograđanštine koja viri iz džepova solitera, u kasnijim godinama više sklon opisivanju mraka koji nas je sve bio obuzeo, poput onog u hitu Svečane bele košulje koje je napisao sa Vladom Divljanom, dušom Idola, najintelektualnijeg benda Novog vala, koji se među prvim poigravao sa simbolima i slao poruke
20. Letu štuke
Dino Šaran je tekstopisac posebnog sentimenta, sa pregršt stihova koji udaraju u nerv, a na ovoj listi je zaslužio mjesto barem zbog svevremenskog stiha: Bolje prazne ulice Nju Džersija nego puna kuća prazna tepsija.
