Riva nije samo derbi, ona je način života. Dva kluba iz istog grada koja dijele sve – osim svega. Od prvog gola 1913. do kamenovane kuće Batistute, od zajedničkih grobalja u klupskim bojama do strašila na ogradi Bombonere, od pada u drugu ligu do egzodusa 100 hiljada navijača u Madrid. Zašto su dva kluba iz istog grada postala dvije religije? Zašto igrač koji prijeđe na drugu stranu rizikuje život? Šta se desilo one noći u Madridu kad je stativa u 119. minutu slomila cijeli jedan grad? I zašto, nakon 113 godina, riva i dalje živi za nešto što se ne može mjeriti brojem trofeja? U nekom drugom sportu, na nekom drugom kontinentu, ovo bi bila legenda. Ovdje je to samo još jedna nedjelja.
Piše: Nebojša Šofranac
Ne treba mnogo razmišljati, svi su izabrali ovaj derbi.
Kad su to uradili masovno Englezi i Španci onda je sve jasno, konsenzus postoji i za drugo mjesto, to je derbi Real-Barsa, a onda se već smjenjuju razni drugi, kao derbi Old Firm u Glazgovu, pa atinski, istanbulski, rimski, beogradski, Nacional-Penjarol u Montevideu Fla-Flu u Riju i mnogi drugi.
KONSENZUS KOME NE TREBA OBJAŠNJENJE
Ali za River-Boka niko nema dilemu, veći od svega, veći od Brazil-Argentina, veći od života samog.
Brojevi kažu da je River osvojio znatno više nacionalnih titula, a Boka onih međunarodnih, šest puta Libertadores, ali taj rekordni sedmi izmiče bizarno još od 2007 i čarolije Rikelmea protiv Gremija.
Nije ono što ga čini veličina klubova i broj trofeja, to je nešto ekstra materijalno i ne može se mjeriti time, ali kada se gleda sa strane onda jasno da i to ima značaj. To što dolaze iz najfudbalskije zemlje na svijetu u smislu strasti, ali i to što je Argentina trostruki šampion svijeta i 16 puta osvajač Kopa Amerike, da su ovi klubovi takođe višestruki šampioni svijeta.
DVIJE RELIGIJE, 113 GODINA ISTORIJE
A onda ide njihova polarizacija, kao dvije religije, upućeni jedni protiv drugih od malih nogu, sa navijačima nadrealnim koji prave najbolju koreografiju na stadionima i zajednička groblja u klupskim bojama da budu zajedno i nakon života.
Niko nema sve to, i kvalitet i kvantitet, 113 godina istorije i strast koju je čak teško razumjeti.
Bogati miljenici države poznati kao Millionarios (milioneri) ili skraćeno „Miljo“ što je naravno River i njihovi navijači „Borrachos del tablón“ (pijanci sa terase) a na drugoj strani radnička klasa ili „Los Xeneizes“ (Đenovljani) što jeste Boka, sa fanatičima „Jugador doce“ (dvanaesti igrač)
Brojevi kažu da je River osvojio znatno više nacionalnih titula, a Boka onih međunarodnih, šest puta Libertadores, ali taj rekordni sedmi izmiče bizarno još od 2007. i čarolije Rikelmea protiv Gremija.
Klasika, ali ne broje jedni drugima te trofeje, ni to što Boka sada vodi 94:88 u pobjedama, riva živi za nešto drugo.
Ovo u nedjelju je bio njihov posljednji derbi i dobila ga je Boka na Monumentalu golom šampiona svijeta Paredesa koji je hrabro izazvao narod Rivera, a prvi je bio još 1913. godine i tada je River slavio 2:1.
U tih 113 godina stalo je sve, i tragedija 1968, i sunovrati i mečevi za titule, rađanje heroja, a derbi je dobio naziv Super Klasiko, pa su tek onda Meksikanci i Španci svojim najvećim derbijima dali slična imena.
Bogati miljenici države poznati kao Millionarios (milioneri) ili skraćeno „Miljo“ što je naravno River i njihovi navijači „Borrachos del tablón“ (pijanci sa terase) a na drugoj strani radnička klasa ili „Los Xeneizes“ (Đenovljani) što jeste Boka, sa fanatičima „Jugador doce“ (dvanaesti igrač) koji se smatraju najluđim na svijetu, sa jednom jedinom ulicom koja vodi bez povratka ka hramu Bombonere, sa bojama švedske zastave po brodu koji je prvi uplovio u Rio dela Platu u 19. vijeku.
Taj derbi iz 2006. po količini klase i talenta po meni je najveći svih vremena, te ekipe su mogle komotno ući i u polufinale evropske Lige šampiona tada
Ovo drevno rivalstvo ovaj put ćemo proći kroz prizmu legendarnih igrača koji su nosili boje oba kluba i zašto je do toga došlo, kao i nekih nedavnih događaja koji su bez presedana čak i u njihovoj istoriji i dali su ovom rivalstvu nestvarnu dimenziju.
102 IGRAČA KOJA SU NOSILA OBA DRESA
Najveće zvijezde ovih timova pisale su istoriju epskih mečeva, živjelo se za gol u derbiju, a potom išli u Evropu i sijali pod našim nebom.
Među njima i najveći svih vremena Di Stefano i Maradona, pa igrači poput Bertonija, Tarantinija, Iguaina, Galjarda, Aimara, D’Alesandra, Palerma, Rikelmea, Krespa, Batistute, Falkaa ili sadašnjeg asa Hulijana Alvareza. Ali njih čak 102 igrali su za oba kluba i to je baš baš puno.
Ako uporedimo sa derbijem Milan-Inter koji je po trofejima najveći gradski u Evropi i gdje je puno manja polarizacija, strast i rizik kad se promijeni strana, onda je baš baš puno. Ko se to usudio da uradi direktnim transferom riskovao je mnogo u životu, mnogi su to radili u širokom luku.
BATISTUTA: KAMENOVANA KUĆA, VJEČNA LEGENDA
Najslavniji je svakako Batistuta.
Igrao je za River u sezoni 1989/90 ali nije baš bio cijenjen.
Tačno dok se igrao Mundijal u Italiji on je prešao u Boku, te noći kamenovana je njegova kuća koju mu je River dao.
U Boki je buknuo uz fantazistu Dijega Latorea, postali su veliki tandem i donijeli Boki titulu Klauzure proljeća 1991, a nesrećno su ispali u polufinalu Libertadoresa od čileanskog Kolo Kolo koji je potom igrao sa Zvezdom u Tokiju.
Tog ljeta 1991 osvojili su i Kopa Ameriku sa Argentinom, Bati najbolji strijelac. Ali zvijezda je bio Latore, on je bio najveći u očima svih, Pasarela ga je čuvao u Super Klasiku još 1988 i rekao da je bolji od Maradone i Burucage.
Fiorentina je kupila prvo Batija 1991, pa Latorea 1992, dvije različite sudbine, Bati postao najveća legenda, a Latore začudo kao škart otišao u Tenerife kod Đertisije i Redonda.
KANIĐA: MARADONIN DRUG S DRUGE STRANE
Drugo slavno ime je Klaudio Kaniđa.
Bljesnuo je kao mlad u Riveru 1985-1988, bio dio ekipe koja je Milionariosima donijela prvi istorijski Libertadores 1986 i potom svjetsku krunu protiv Steaue.
Kupila ga je Verona 1988, onda Atalanta 1989, bio junak Mundijala 1990, posao u Romu 1992, pa Benfiku 1994, i onda je 1996 otišao u Boku na nagovor svog velikog druga u fudbalu i kokainu, Maradone. Već se toliko teškog desilo da mu ni navijači Rivera nisu previše zamjerili.
Mnogi od ovih igrača koji su igrali na obije obale nisu budili toliko pasije, među njima Gabi Amato kojeg znamo iz Majorke i Betisa, ili Sebastijan Rambert iz Intera, Luco Figeroa iz Viljareala, dok su na primjer Serđo Berti i Karlos Majdana dugo živjeli pod pratnjom nakon veleizdaje.
IGUAIN: OD BOKE DO RIJEKE, OD RIJEKE DO MADRIDA
Zanimljiv je i Horhe Iguain.
Igrao je za Boku do 1987 i onda prešao u francuski Brest gdje je bio odličan.
Tako se Gonzalo rodio upravo u Brestu.
Onda je 1989 prešao u River i vezao svoj identitet za taj klub, kao i njegova četiri sina.
Federiko i Gonzalo su postali odlični igrači, Gonzalo već sa 18 godina čudo Rivera i najbolji igrač Aperture. Toliko je briljirao, a još je dao gol petom Boki u derbiju da ga je već januara 2007 uzeo Real Madrid i ostalo je istorija. Čuven po nadimku Pipita, njegov otac je bio Pipa.
DERBI 2006: NAJVEĆI SVIH VREMENA
A upravo je taj Super Klasiko igran 8. oktobra 2006. bio legendaran.
Boka je bila u punoj silini, realno najjači tim kontinenta, ubjedljivo prva na oba fronta, igrali su Gago, Bilos, Datolo, Neri Kardoso, Palasio, Palermo, Bozeli, Ibara, Morel, Abondancijeri, Skeloto, a u decembru im se vratio i Rikelme iz Viljareala, opet svi zajedno.
Na drugoj strani Iguain, Farijas, Falkao, Ferari, Belusi i veliki povratnici Ortega i Galjardo. Prenosio sam taj meč i jeza dan danas ista, navijanje najbolje u istoriji, River je slavio 3:1 sa dva gola tinejdžera Iguaina, a zamijenio ga je Falkao koji će u Evropi postati jednako slavan u dresu Porta, Atletika, Monaka.
Ta pobjeda Rivera uzdrmala je savršenu mašinu Boke i na najluđi način ikada titulu im je uzeo Estudijantes koji je vodio trener velike perspektive, izvjesni Cholo Simeone.
Taj derbi iz 2006. po količini klase i talenta po meni je najveći svih vremena, te ekipe su mogle komotno ući i u polufinale evropske Lige Šampiona tada, a lansirana je i famozna generacija 1987. koja će Argentini u mladim godinama donijeti olimpijsko zlato 2008, a puno kasnije čekanu svjetsku krunu 2022 (Mesi, Di Marija, Otamendi, Iguain, Laveci, Zárate, Banjega, Agero).
ISPADANJE U DRUGU LIGU: TRAUMA KOJA JE PROMIJENILA SVE
No, te 2006. nismo mogli ni naslutiti šta će donijeti godine koje dolaze.
Boka je 2007. osvojila još jedan Libertadores pa izgubila svjetsko finale od Milana 4:2. Boka je 2000 savladala Real, a 2003. i sam Milan, sa Tevezom, Delgadom, Doneom, Bataljom, uvijek more talenata. Trebali su osvojiti i Libertadores 2008, sa trijom Rikelme-Palasio-Palermo to su jednostavno morali. Međutim, niko ne bi zamislio da od tada više nikad neće osvojiti, a igrali su finala i finala.
I nikako da stignu rekordera Independijente koji još od 1984. godine ima sedam kruna. A River je uspio da osvoji 2015. i 2018, i sada ima četiri, ima ih na nišanu.
Boka je u međuvremenu povratila prevlast u derbijima, čuven je onaj decembra 2016 kad ih je dobila 2:4 na Monumentalu sa dva strašna gola Teveza koji se vratio kao Mesija iz Kine.
Sve to je još nevjerovatnije ako znamo šta se desilo 2011. godine.
Boka puno bolja ali ostaje bez titule, a River već godinama u krizi, i po tom njihovom čudnom sistemu da se ispada u prosjeku bodova iz posljednje tri godine oni su bili sve lošiji i nadvijala se ta užasavajuća opasnost.
I 2011. se zaista desilo, ispali iako su svi do kraja mislili da se ne može desiti, fatalan je na kraju bio Belgrano. To ispadanje izgledalo je da ih je obilježilo za sva vremena, godina bez Super Klasika, duga godina bez Rivera.
Navijači Boke su slavili više od bilo koje titule, a onda su napravili čuveno strašilo i godinama su ga stavljali na ogradu Bombonere sa natpisom B, kao duh druge lige koji će vječno pratiti River. Izgledalo je da su ih obilježili za sva vremena.
POVRATAK RIVERA I PUT KA MADRIDU
Ali već 2015. River osvaja Libertadores kao u transu, sa svojim herojem Galjardom sada u ulozi trenera, rušili su sve na putu i šokirali Boku, izgubili su od Barse 3:0 u svjetskom finalu, ali bio je to za njih zaista izlazak iz pakla. A onda se desio vrhunac svega, Libertadores 2018.
Boka je u međuvremenu povratila prevlast u derbijima, čuven je onaj decembra 2016 kad ih je dobila 2:4 na Monumentalu sa dva strašna gola Teveza koji se vratio kao Mesija iz Kine.
I dolazi ta 2018-a, kad su i jedni i drugi veoma jaki, toliko jaki da gaze sve na kontinentu i ulaze u finale.
U polufinalu Boka je izbacila izuzetno moćni brazilski Palmeiras koji je nevjerovatno uložio ali dva gola Benedeta u Sao Paulu su ih srušili. River u stanju da poraz od 3:0 u Boliviji okrene sa 8:0 kuće, u stanju da u polufinalu izbaci Gremio i da zakaže prvi put ikad Super Klasiko u finalu kontinenta!
U Evropi nikad nismo dočekali finale Lige Šampiona Real-Barsa, a toliko puta je bilo blizu, toliko godina se očekivalo i zamišljali smo kakva bi fascinacija bila.
E, to se desilo, novembra 2018.
Ali nije moglo biti obično.
BOMBONERA SE TRESE, MADRID PRESUĐUJE
Prvi meč na Bomboneri, čekao se danima, navijači Boke su na posljednjem treningu napunili stadion kao 1967 i skakali da je zaista počeo da se trese i pomjera, reporter je u suzama pod emocijom govorio „tiembla tiembla“ (podrhtava).
Onda je pala ogromna kiša i u subotu se nije moglo igrati već sjutradan.
I završilo je 2:2, Boka je promašila dvije velike šanse za pobjedu u finišu koje je namjestio njihov talisman Tévez.
Strah da im pehar svih pehara izmiče bio je ogroman, Tevez je na terenu vikao „nismo mrtvi, nije gotovo“. On koji im je ovaj pehar donio čak 15 godina ranije protiv Robinja i Dijega 2003.
To je rekla madridska noć i od tada strašilo više ne postoji, od tada je Boka ta koja mora njima da naplati i za to žive svaki dan svojih života.
Ostalo je sačekati 14 dana i taj revanš 25. novembra na Monumentalu.
Sve je bilo spremno za festu Rivera, male šanse davane su Boki. Ali sat pred revanš autobus sa igračima Boke je kamenovan na putu ka Monumentalu, igrači šokirani, kapiten Pablo Perez ranjen i završio u bolnici.
Boka nije htjela da igra ni sjutradan, tražila je na sav glas službeno 0:3, nastao je politički problem jer ovo je na nivou kontinenta.
Nakon dana tenzija i optužbi donesena je nevjerovatna odluka, revanš se igra 9. decembra ali hiljadama kilometara daleko, u Madridu na stadionu Bernabéu i sa navijačima pola-pola, sve od nule!
Prvo šok, a onda nastaje neviđeni egzodus preko okeana, 100 hiljada navijača i jednih i drugih napunili su Madrid iako je na stadion moglo ući po 40 hiljada.
Prenijeli su ovo najveće svjetsko rivalstvo na naš kontinent i najvažniju utakmicu svoje istorije igrali u Madridu. Ludilo.
MADRID 2018: NOĆ KOJA JE PROMIJENILA RIVALSTVO ZAUVIJEK
Znalo se da je to to, da će ponovo igrati međusobno u finalu ko zna kad i da onaj koji ovo dobije postaje vječni šampion.
Povela je Boka super golom Benedeta, River je izjednačio u finišu, a u produžecima igrao čak sa dva igrača više. Fenomenalni gol za 2:1 dao je njihov ljevak Kintero, a Boka u očaju sa dva igrača manje napala i pogodila paklenu stativu u 119. minutu!
Pošli su svi naprijed i Pitu Martinez na prazan gol ih je potopio sa 3:1. River Campeon.
To je rekla madridska noć i od tada strašilo više ne postoji, od tada je Boka ta koja mora njima da naplati i za to žive svaki dan svojih života.
Štaviše, već naredne 2019. godine opet su se sreli u polufinalu Libertadoresa i opet je prošao River.
Ipak, u finalu su izgubili dobijen meč od moćnog Flamenga, u nadoknadi im je dao dva gola Gabigol i preokrenuo na 2:1 u stilu Mančester-Bajern 1999.
Međutim, ostaje Madrid 2018, kad je ovo rivalstvo podignuto na vanvremenski nivo, Tapija je razmišljao čak da se taj meč odigra na mjesecu. Ali nije mogla tamo da se razvije VAR tehnologija.
Naredni derbi je 1. novembra, čekamo novu epizodu ove priče bez kraja.
