Jovinu gimnaziju su kroz istoriju zatvarali samo mađarski fašisti – i naprednjaci

Nastala na temeljima ranije osnovne škole i zvanično ustanovljena davne 1810. služi ne samo na ponos Novom Sadu, nego i celom narodu. U njoj su se školovali velikani poput Đure Daničića i Laze Kostića, Svetozara Miletića i Jovana Jovanovića Zmaja, po kome škola danas nosi ime – ali i stotine profesora, naučnika, inženjera, lekara, umetnika i inovatora čiji doprinos društvu je nemerljiv. Neko je odlučio da mu takva „grešna” gimnazija ne treba. Kao i mađarski fašistički okupator, rešio je da napravi novu školu.

Piše: Aleksandar Kavčić

Jedna od najpoznatijih i najstarijih škola u Srbiji je praktično pred gašenjem.

Bilo bi neverovatno, da nije istinito.

I to ne zbog požara, poplave, zemljotresa, ili kakve druge prirodne katastrofe – već zbog političkih odluka nedoraslih, neobrazovanih i besnih ljudi. Zbog jedne grupe političkih osvetnika koja je rešila da svoju frustraciju zbog uskorog pada sa vlasti iskali na deci, roditeljima i nastavnicima. Da još nekoga povrede, dok su u mogućnosti.

Srbija, usled naše turbulentne istorije, nema mnogo institucija čiji kontinuitet rada možemo pratiti vekovima kroz prošlost. Razni okupatori i osvajači ovde su rušili tuđe i gradili svoje, a naš usud je bio grčevita borba za slobodu. Ipak, i u takvim vremenima, uvek je postojala svest o značaju obrazovanja. Dositej vrlo brzo dolazi u ustaničku Srbiju da uspostavi mrežu škola. Bogati Srbi svoga vremena prave zadužbine i novac daruju školama i univerzitetima, kako u tadašnjoj Srbiji, tako i širom Austrougarske i Balkana. Ideal školovanog čoveka i uglednog nastavnika i profesora su nešto što je utkano u tradiciju našeg naroda, ma koliko se razni nesrećnici koji vladaju našom zemljom poslednjih decenija trudili da nam obezvrede školstvo.

Sada, u 21. veku, istorija se ponavlja. Nekom novom šerifu Novog Sada nije se svidelo što su đaci Jovine gimnazije slobodni i svoji, što razmišljaju svojom glavom, što su hrabri i beskompromisni, što podižu glas jer neće da žive u državi korupcije, kriminala i nasilja.

Jedna od takvih vrednih institucija je i najstarija novosadska gimnazija. Nastala je na temeljima ranije osnovne škole i zvanično ustanovljena davne 1810. godine kao Srpska pravoslavna velika novosadska gimnazija. Ova škola od tada služi ne samo na ponos Novom Sadu, nego i celom srpskom narodu. U njoj su se školovali velikani poput Đure Daničića i Laze Kostića, Svetozara Miletića i Jovana Jovanovića Zmaja, po kome škola danas nosi ime – ali i stotine profesora, naučnika, inženjera, lekara, umetnika i inovatora čiji doprinos našem društvu je nemerljiv.

Svetionik obrazovanja: Zvanično ustanovljena 1810. godine, ta škola vekovima služi na ponos Novom Sadu i celom narodu.

Imao sam mnogo prilika da se uverim u vrline i vrednosti ove škole, kroz svoj rad sa nastavnicima i roditeljima širom Srbije. Jovina gimnazija pruža đacima neverovatna znanja, a pored toga, njen izuzetno motivisan nastavni kadar bi svake godine organizovao na desetine naučnih i umetničkih sekcija za nadarenu decu. Zbog toga su đaci ove škole uvek bili visoko kotirani na republičkim i međunarodnim takmičenjima. Takvom školskom ustanovom, sa takvim uspesima i tradicijom, ne bi se postidele ni mnogo bogatije i uspešnije zemlje od Srbije.

Gimnazija je, od svog osnivanja, bila zatvarana samo tri puta – i sva tri puta ju je zatvorila ljudski izazvana katastrofa. Prva katastrofa se desila 1849. godine, kada je Novi Sad sravnjen sa zemljom bombardovanjem sa Petrovaradinske tvrđave, tokom revolucionarnih događaja u kojima je stvorena Srpska Vojvodina. Tada je izgorela i školska zgrada, koja je obnovljena tri godine kasnije.

Kao što fašističkom okupatoru nije uspelo da slomi ni ovu gimnaziju, ni duh Novog Sada – to neće poći za rukom ni naprednjacima.

Druga katastrofa desila se za vreme fašističke okupacije Novog Sada u Drugom svetskom ratu, kada su mađarski okupatori zatvorili srpsku gimnaziju i na njenom mestu uspostavili mađarsku. Nije im se svidelo da đaci Novog Sada uče ideale slobode i nacionalne kulture, pa su pokušali da ih upodobe – doveden je mađarski nastavni kadar koji je male Novosađane trebalo da nauči da budu drugačiji od onoga što jesu. Nije im uspelo.

Sada, u 21. veku, istorija se ponavlja. Nekom novom šerifu Novog Sada nije se svidelo što su đaci Jovine gimnazije slobodni i svoji, što razmišljaju svojom glavom, što su hrabri i beskompromisni, što podižu glas jer neće da žive u državi korupcije, kriminala i nasilja.

Ti đaci su ustali – jer su videli da se njihovim gradom i njihovom državom ne upravlja dobro. To je bio njihov greh. Roditelji su stali uz svoju decu, podržali ih u nastojanju da naprave bolje društvo i zemlju u kojoj će želeti da žive. To je bio njihov greh. Nastavnici su podržali svoje đake, jer su oni samo u praksi primenjivali ideale kojima su ih naučili – da budu iskreni, hrabri, pravdoljubivi, da vole svoju zemlju i svoj grad. To je bio njihov greh.

Škola je kažnjena, jer je interesovanje za upis u novu školsku godinu u ovoj nekada prestižnoj ustanovi danas na istorijskom minimumu.

Neko je odlučio da mu takva „grešna” gimnazija ne treba. Kao i mađarski fašistički okupator, rešio je da napravi novu školu. Zaključali su Jovinu gimnaziju. Njeni hodnici već mesecima zvrje prazni. Deca i roditelji su kažnjeni raseljavanjem po drugim novosadskim školama, gde pohađaju nastavu neredovno i na mahove. Nastavnici su kažnjeni suspenzijama.

Generacije koje su učile ideale slobode: Jovina gimnazija je oduvek bila mesto gde su se školovali ljudi koji misle svojom glavom.

Škola je kažnjena, jer je interesovanje za upis u novu školsku godinu u ovoj nekada prestižnoj ustanovi danas na istorijskom minimumu. Niko ne želi da upiše gimnaziju koju neće pohađati, već će mu dete ići u neki udaljeni razred, gde će mu predavati podobni profesori na zameni i gde će ga šikanirati direktor partijski poslušnik, po naredbi frustriranih partijskih osvetnika. Osvetnika, koji inače u svoje vreme nisu mogli ni da upišu škole u Novom Sadu, već su išli u neka udaljena mesta. Pa se sada tim istim školama svete.

Svima je jasno da sat otkucava i da je tom režimu kraj blizu – a da im je ostalo samo da smišljaju ovakve male podle spletke kojima pokušavaju da se osvete nastavnicima, roditeljima i učenicima. Neće još zadugo.

Kao što fašističkom okupatoru nije uspelo da slomi ni ovu gimnaziju, ni duh Novog Sada – to neće poći za rukom ni naprednjacima.

Novi Sad je, uverio sam se to mnogo puta, odbacio ovaj nasilni režim, režim bezakonja i straha. Novi Sad je ustao, isto kao što su ustali roditelji širom Srbije, nastavnici i učitelji, studenti i građani naše zemlje. Svima je jasno da sat otkucava i da je tom režimu kraj blizu – a da im je ostalo samo da smišljaju ovakve male podle spletke kojima pokušavaju da se osvete nastavnicima, roditeljima i učenicima. Neće još zadugo.

A kada taj sat otkuca, tada će doći na naplatu uništavanje najvažnijih institucija ovog naroda. Srbija će dobro zapamtiti ko je odgovoran.

Autor je naučnik, profesor na Univerzitetu Karnegi Melon (SAD) i osnivač Fondacije Alek Kavčić

Albatros News