Srbija koju bih volela

Pravo da vam kažem, od kako je Studentska lista pregazila Srpsku naprednu stranku na nedavno završenim izborima, postala sam uplašena da srpsko društvo nikada neće biti normalno.

Zašto? Zato što su pobedu izvojevali na sloganu da dovode demokratiju, poštovanje zakona i njihovu neselektivnu primenu prema svakom pojedincu. Kad ono, u prvih 15-tak dana, među pobednicima provala nasilja, mržnje, revanšizma razne vrste, pretnje oduzimanjem ljudskih i građanskih prava…

Ovo poslednje zagovara Ivanka Popović, bivša rektorka Beogradskog univerziteta, pozivajući se na 1945. godinu (mada dodaje „u izmenjenim okolnostima“). Pa, samo joj još kožni šinjel fali. Za SNS, ili za Vučića, ako vam je tako milije, glasalo je oko 1,7 miliona građana ove zemlje. Hoće li svima njima oduzeti ljudska i građanska prava, a, ako ne, koji će kriterijum gospođa Popović primeniti? I, da se razumemo, nije ona jedina koja tako misli i to zagovara. A koketira se i sa zabranom partije za koju je glasalo tih oko 1,7 miliona građana.

„Da li oko 1,7 miliona građana Srbije nema pravo da ih u skupštini predstavljaju ljudi za koje su glasali?“
Foto: Element5 Digital / Unsplash

Analitičari bliski novim vlastima iz petnih žila su se upinjali da ospore pravo bivšeg predsednika na pomilovanje, ali – selektivno! Samo za one koji im nisu po volji, dok ne dovode u pitanje pomilovanje svojih ratobornih pristalica, koji su optuženi za jedno od najtežih krivičnih dela.

Iskočili su i oni koji bi da se umile novodolazećoj vlasti i da prelete na drugu stranu: hapšenja na sve strane ličnosti koje, po njihovom verovanju, nisu po volji Studentske liste. Tu se, posebno, izdvaja hapšenje direktora novosadske gimnazije (dok jedan maloletnik urla od sreće, a prisutna svetina zahteva stavljanje lisica) i gradonačelnice Smedereva (zbog deponije, koja je ponovo počela da se koristi nedelju dana kasnije jer se Smederevo gušilo u smeću, i još niko za to nije uhapšen).

Moja poenta je da osveta i revanšizam „čuče“ već godinama u dobrom delu „demokratske intelektualne elite“. Nema zakona, suđenja i odgovarajuće kazne.

Kad se oko svega što sam navela raspravljam sa pristalicama nove vlasti oni kažu da Studentska lista još nije preuzela vlast. Nije, ali sve to se radi zbog nje i u njeno ime. A Studentska lista ni jednim od navedenih povoda nije izdala saopštenje da kaže da to nije ono za šta su se oni borili. Niko od njih nije rekao da zakon i pravda treba da budu jednaki za sve bez obzira na naciju, veru, pol ili političko mišljenje. Nisu upozorili da su svi nevini dok im se krivica ne dokaže na sudu, niti su upozorili da pravda treba da bude jednaka za sve.

Meni se čini da „preuzimanje vlasti“ neće ništa promeniti. Sara Valentik, po izboru na mesto potpredsednice Skupštine Republike Srbije, čak kaže da „SNS mafija nema pravo govora“, „Nema pravo da ima poslanike, potpredsednike“. Valjda niko ko je pripadnik bilo koje mafije nema na to pravo. A drugo, da li je neki sud proglasio 103 poslanika SNS da su pripadnici mafije? Da li oko 1,7 miliona građana Srbije nema pravo da ih u skupštini predstavljaju ljudi za koje su glasali?

„Srbija kakvu bih ja volela da vidim je demokratska država, u kojoj se poštuju zakoni, u kojoj se oni primenjuju neselektivno, u kojoj svi imaju ista ljudska i građanska prava.“
Ustav Republike Srbije iz 2006. godine. Izvor: Digitalna Narodna biblioteka Srbije / Wikimedia Commons

Kad se zapitam kakvo je to blato pokuljalo iz ljudi, setim se prepiske sa jednom bivšom koleginicom (inače, čuvenom novinarkom) od pre nekoliko godina. Ta prepiska mi to objašnjava. Stavim primedbu da je u goste pozvala Radeta Veljanovskog da priča o demokratskim medijima i novinarstvu, i podsetim je da je to čovek koji se hvalio da je, čuvenog 5. oktobra, motkom tukao Dragana Milanovića iz RTS . Ona kaže da je „Milanović bio za batine“. (Mada ja nisam bila u pravu, Veljanovski je samo uleteo sa motkom u RTS). A primedbu da je Nada Kovačević, tada partnerka Veljanovskog, Staku Novković (spikerku RTS!) udarala kišobranom u Pionirskom parku i otimala joj kesu sa namirnicama, opravdava rečima da je Staka to zaslužila jer je čitala tekstove koje su pisali Milanović i njegova žena i u kojima smo „mi“ (tada protivnici Miloševića) nazivani bandom. Moja poenta je da osveta i revanšizam „čuče“ već godinama u dobrom delu „demokratske intelektualne elite“. Nema zakona, suđenja i odgovarajuće kazne.

Zastrašujuće, zar ne?

Ne verujem da sam ja lično ugrožena, jer nisam bitna ni po kom pitanju. Ali to nije Srbija za koju bih se ja zalagala. Srbija kakvu bih ja volela da vidim je demokratska država, u kojoj se poštuju zakoni, u kojoj se oni primenjuju neselektivno, u kojoj svi imaju ista ljudska i građanska prava, u kojoj niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, u kojoj se ljudi ne mrze i ne linčuju zato što drugačije misle. Sve više sumnjam da ću to doživeti.

Albatros News

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *