Strah je siguran put u fašizam, a svet se trese od straha

Slušajući nedavno jedan razgovor po mom ukusu, dvojica istomišljenika su bili veoma interesantni. A razgovori istomišljenika su gotovo po pravilu dosadni, podmazuju intelektualnu lenjost. Elem, jedan od sagovornika je izneo frapantan podatak – 1997. godina je bila poslednja posthladnoratovska godina u kojoj je većina građana planete Zemlje živelo u liberalnoj demokratiji. Danas 72 odsto čovečanstva živi u nekom obliku autoritarizma ili otvorene diktature.

Demokratija koja je počela da se brani

I ne bi to bio najveći problem kada bi makar trend bio ohrabrujuć. Ali nije, trend je veoma pesimističan. Ko je mogao zamisliti masu koja juriša pre pet godina na Kapitol u nameri da spreči verifikovanje izborne pobede predsedničkih izbora u Sjedinjenim Državama?
Ta velika demokratija se odbranila. Tada. Ali, hoće li biti idućeg puta i hoće li se idućeg puta odbraniti i kako smo uopšte došli u situaciju da mora da se brani?

Pristalice Donalda Trampa ispred Kapitola u Vašingtonu 6. januara 2021. Foto: TapTheForwardAssist / Wikimedia Commons, CC BY SA 4.0

O tome razmišljam godinama, kao i o pandemiji kovida koja je na lice izvrnula sve strasti i spektakl neznanja. Smrtonosnog neznanja, kada se javni prostor od intelektualaca prepusti neznalicama. I ne bih se time previše zamarao, osim tu i tamo, da mi jedan prijatelj nije poslao tekst Arisa Movsjesjana, takođe mog prijatelja, tekst star 11 godina, a u kojem se upravo o tome govori. Intelektualci su veoma često lenji ljudi, što je i moja odlika više nego što bih ja voleo da jeste. Ali me pritiska prijatelj da ja pritisnem prijatelja, koji je u međuvremenu i njegov prijatelj postao, da napiše šta o svom tekstu misli 11 godina kasnije…. Da ne zamaram, brzo sam sračunao na inertnost izvornog autora, pa sam se ponadao da ću mu udariti živac jedino ako ja o tome budem nešto napisao, a on poželeo da se oglasi, da me demantuje, podrži, dopuni, ili nadmaši, što svakako može.

Kada javni prostor ostane bez intelektualaca

U eri globalnih kriza i društvenih previranja, kriza intelektualaca postaje jedan od ključnih problema savremenih demokratija. Entoni Gidens, jedan od najuticajnijih sociologa savremenog doba, postavlja dijagnozu o tome kako intelektualci gube svoju ulogu kao kritičari i glasovi razuma.

Smrtonosnog neznanja, kada se javni prostor od intelektualaca prepusti neznalicama.

Oni često bivaju marginalizovani, a njihova složena, često višeslojna misao, gubi snagu u svetu ubrzanih promena i površnih odgovora.

Strah traži jednostavne odgovore

Engleski intelektualac Gidens upozorava da je savremeno društvo obeleženo fenomenom „visoko-konsekventnih rizika“ – rizika koji mogu dramatično uticati na život i stabilnost zajednica, ali čije posledice često nisu odmah vidljive.
Pa tako on kaže: „Što su katastrofalniji rizici koje uključuju, manje imamo stvarnog iskustva o tome šta rizikujemo: jer ako stvari ‘pođu po zlu’, već je prekasno.“

Za razliku od Movsesjana, ja mislim da im tu nije mesto, ili im makar uglavnom tu nije mesto. Evo zašto.

Ova neizvesnost pojačava kolektivni osećaj straha i nesigurnosti, i zatvara prostor za dugotrajnu kritičku refleksiju koju intelektualci mogu ponuditi. Strah je motor populizma koji uvek ima laka rešenja za složene probleme.

Da li je intelektualcu mesto u politici?

Da li je intelektualcima mesto u politici, treba li da siđu s Olimpa nauke ili prašnjavih biblioteka, unutrašnjeg izbeglištva u koje su i sami pobegli razočarani jer svet politike nije ponudio intelektualnu polemiku kako je to zamišljano?
Za razliku od Movsesjana, ja mislim da im tu nije mesto, ili im makar uglavnom tu nije mesto. Evo zašto.

Prvo, da jednu stvar razjasnim, ima primera gde su se intelektualci nalazili i snalazili u politici. Vaclav Havel u Čehoslovačkoj, Angela Merkel kao uvaženi fizičar u Nemačkoj, Tomas Džeferson je bio političar i pisac u Sjedinjenim Državama, Simone Veil iz Francuske je preživela Holokaust, pravnica i političarka, prva žena predsednica Evropskog parlamenta. Njena intelektualna posvećenost ljudskim pravima i pomirenju učinila je ključne pomake u evropskoj politici. Možemo pomenuti i Slobodana Jovanovića ili čak i Dobricu Ćosića, premda mu nedostaje formalno obrazovanje.

Kada se javni prostor prepusti neznanju, pitanje više nije samo ko govori, već ko je odlučio da ćuti. Foto: Austin / Unsplash

Problem intelektualaca u politici je taj što moraju napraviti izbor, ili će ostati intelektualci i zadržati tu konstruktivnu kritičku distancu prema procesima u društvu, ili će postati političari koji su, ako su u partiji, dužni da određene programe brane, a greške unutar sistema makar ne identifikuju preglasno. Jednostavno, morali bi kritikovati i sami sebe, a to je jako teško i zamisliti.

Neću sada govoriti i o tome da je svet poplavljen informacijama, nadasve dezinformacijama, da prostor za javnu diskusiju postaje dostupan neselektivno svima, što nije samo po sebi loše, ali nosi brojne opasnosti. Znamo i za mehure u koje se ljudi zatvaraju, nespremni na uznemirenje koje dolazi od drugačijeg mišljenja, a kompromis je postao nešto gadljivo. Politika se pretvorila u ring iz kojeg samo jedan može izaći kao pobednik, a preferira se da onog drugog na nosilima iznesu.

Levica koja nije pronašla odgovor

Ono što ja smatram velikom, ako ne i najvećom opasnosti krize intelektualaca u politici je kriza intelektualne levice. Kada se u liberalnim krugovima govori o 1989. godini kao “godini koja se Jugoslaviji nije dogodila” kako kaže profesor Dejan Jović sa Fakulteta političkih znanosti Univerziteta u Zagrebu, onda se nameće i pitanje krize levice koja se od sloma komunizma nije oporavila i rekonstruisala. Desničari, čak i liberali će reći da je baš to dobro, jer u strasti svoje ideološke ljubavi, ne čak ni mržnje, ne vide da je intelektualna levica lekovita, neophodna.

Strah od nepoznatog i gubitka dosadašnjih normi podstiče društva da traže jednostavne, često lažne odgovore koje im nudi populizam

Evropu je zapljusnuo od te 1989. godine talas nacionalizama i suverenizama, desetine malih Brexita gde su u nacionalističkom naboju svi poželeli svoju državicu, pa ih je Sovjetski savez porodio 14, Čehoslovačka dve a Jugoslavija najmanje šest. Bio je to trijumf nacionalističkog suverenizma. Levica, ni politička ni intelektualna, na to nije imala odgovor, a i oni koji su pobeđivali na izborima u Evropi, poput britanskih laburista, francuskih i španskih socijalista, uz dužno poštovanje, nisu “L” od levice.

Ideje ne umiru, samo čekaju

Glavni problem desnog trijumfalizma je što ideje ne umiru. Mogu da hiberniraju decenijama. Ali se vraćaju. Kao što Frensis Fukujama nije razumeo da nema kraja istorije i konačnog trijumfa liberalne demokratije, tako ni slom levice nije dobra vest jer će se ta ideja vratiti brže nego što se čini, čim građani shvate da desnica nema odgovore. A onda, vratiće se u ekstremnom obliku. Ne lenjinističkom, kao ni što se fašizam nije vratio u obliku novog Musolinija. Ali ipak zlokobnog.

Intelektualci su uvek bili progonjeni. Posebno su mučni progoni bili u demokratijama, jer je autoritarnim društvima to nekako i pristajalo. O politici lišenoj intelektualaca je pisao američki dramski pisac Dalton Trambo, poznat po svojoj hrabroj borbi protiv političkih progona tokom perioda „Crvenog straha“ u XX veku. On tvrdi: „U trenucima kolektivnog straha, intelektualci i racionalni glasovi bivaju ugušeni ili ignorisani, jer društvo teži da pronađe grešne jarce umesto odgovora.“

Na kraju, kako Gidens zaključuje: „Samo društvo koje prihvata i integriše različitosti mišljenja može izbeći zamke populizma i autoritarizma.“

Trambo prati kako se u takvim trenucima društvena logika okreće protiv slobode misli i izraza, a progon i cenzura postaju alatke vlasti za očuvanje kontrole. Ova dva pogleda zajedno osvetljavaju duboku povezanost između krize intelektualaca, straha od promena i uspona populizma i autoritarnih režima. Strah od nepoznatog i gubitka dosadašnjih normi podstiče društva da traže jednostavne, često lažne odgovore koje im nudi populizam. Taj populizam se hrani demonizacijom „drugih“ i idealizacijom jačih vođa, dok intelektualci bivaju isključeni ili marginalizovani zbog njihove složenosti i kritičke naravi.

Građani kod novootvorenog prolaza u Berlinskom zidu na Potsdamer Platzu, 14. novembra 1989. Foto: Staff Sgt. F. Lee Corkran / U.S. Department of Defense, public domain

Gidens posebno naglašava da se intelektualci često otuđuju od društva jer se povlače u ekskluzivne elite ili previše teže apstraktnoj teoriji, što njima oduzima sposobnost da utiču na svakodnevne dileme i strahove običnog čoveka. On ističe: „Intelektualci ne smeju biti zatvoreni u sopstvene elite, već moraju postati most između složenih društvenih problema i široke javnosti.“

Njihova odgovornost nije samo kritika, već i inkluzivni dijalog koji nudi ne samo analizu, već i razumevanje i saosećanje.

Sa današnje tačke gledišta, ova upozorenja dobijaju posebnu težinu. Globalna neizvesnost – od klimatskih promena, ekonomskih kriza, do pandemija i digitalnih dezinformacija – omogućava populistima da kroz strah i netrpeljivost oblikuju društvene narative. U takvom okruženju, uloga intelektualaca postaje suštinska u očuvanju demokratskih principa i slobode. Ali, da li baš u politici?

Na kraju, kako Gidens zaključuje: „Samo društvo koje prihvata i integriše različitosti mišljenja može izbeći zamke populizma i autoritarizma.“

Uloga intelektualaca u ovom kontekstu postaje presudna. Gidens smatra da intelektualci ne smeju biti zatvoreni u sopstvene elite, već da moraju postati most između složenih društvenih problema i široke javnosti. Njihova dužnost je da „razbiju zidove strahova i neznanja, nudeći kritičko promišljanje koje ne prestaje da propituje, ali i da saoseća.“

Društvo, pod uticajem straha i nesigurnosti, može da potisne kritičko mišljenje i intelektualnu slobodu. A onda padaju sve opklade.

Albatros News

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *